Zaboravljeni zločinci

Dobar izgovor zlata vrijedi. Baš tom starom narodom mudrošću dalo bi se najbolje opisati zašto se hrvatske mjerodavne institucije ne koriste Europskim uhidbenim nalogom kako bi bili procesuirani ratni zločinci koji su nedostupni našem pravosuđu. Da bismo temeljitije objasnili zašto hrvatski državni aparat izbjegava primijeniti Europski uhidbeni nalog kad su u pitanju odbjegli osumnjičenici za ratne zločine, treba pojasniti o čemu je riječ i kakva je razlika između tog instituta progona i tjeralice.

MUP izdaje tjeralicu za osobama za koje nije poznato gdje se točno nalaze. Europski uhidbeni nalog izdaje se za osobe čija je adresa ili barem zemlja prebivališta poznata. Osim toga, Europski uhidbeni nalog institut je koji se primjenjuje isključivo unutar država članica Europske Unije. Njegova primjena obvezna je za sve članice. Neke države, poput Francuske i Poljske, pokušale su tužbom Ustavnom sudu osporiti izručivanje vlastitih građana po Europskom uhidbenom nalogu koji izdaju druge države, ali te su tužbe odbijene. Zasad jedino Njemačka ima ustavno ograničenje izručivanja vlastitih građana, odnosno provedbe Europskog uhidbenog naloga, koji se može izdati samo u određenim slučajevima. Djela su ratnog zločina među njima.

Izručenje Milana Martića

Ti podaci važni su u kontekstu očekivanog odgovora vlasti u Estoniji na traženje Republike Hrvatske da izruče Milu Martića, kojem tamo uskoro istječe izdržavanje kazne koja mu je dosuđena u Haagu zbog granatiranja Zagreba. Kako službeni Tallin još ništa nije odgovorio, kod nas su se pojavile spekulacije o tome da bi Martić mogao izbjeći suočavanje s pravdom u Hrvatskoj. S obzirom na to kakvu važnost i značenje Europski uhidbeni nalog ima u zakonodavstvu Unije, Martićevo izbjegavanje pravde nije realna opcija. Kad bi Estonija htjela opstruirati hrvatski zahtjev, suočila bi se s problemima unutar EU. Naravno, ako bi ih Hrvatska inicirala. Na koncu bi ipak morali postupiti onako kako je i Milanovićeva Vlada morala u slučaju Perkovića i Mustača. Baš taj pokušaj aktualne vlasti da prvoga dana članstva u EU opstruira Europski uhidbeni nalog bio je točka na kojoj je zatvoren krug unutar kojeg se nalazi opis zbivanja, odnosno priča o tome zašto Hrvatska izbjegava progoniti osumnjičenike za ratne zločine. U tom zatvorenom krugu opisano je zašto kapetan Dragan još nije izručen Hrvatskoj iz Australije. Zašto hrvatsko Ministarstvo pravosuđa još nije zatražilo izručenje u Australiji uhićena Predraga Japranina? Zašto nije raspisana tjeralica za Milanom Zorićem, ubojicom snimatelja Gordana Lederera? Zašto se od cijeloga pobunjeničkog političkog vrha koji je kriv za četverogodišnji rat traži jedino izručenje Mile Martića? Zašto su za razaranje Dubrovnika Strugar i Jokić u Haagu dobili sramotno male kazne od po 7,5, odnosno 7 godina zatvora, dok je treći optuženi, kapetan Dragan Kovačević Rambo, čovjek koji je izdao zapovijed za najžešće granatiranje 6. prosinca 1991, oslobođen optužbe? Zašto u Haagu Ratku Mladiću ne sude ni za jedan zločin koji je počinio u Hrvatskoj? Pitanja se mogu nizati u nedogled, a sva ona imaju zajedničko izvorište – zašto Republika Hrvatska ni danas nema sustavno sređene baze podataka o ratnim zločinima i zločincima koji su ih počinili? Tko je i zašto početkom devedesetih propustio odraditi domaću zadaću prikupljanja i sistematiziranja podataka o ratnim zločinima i zločincima s područja Republike Hrvatske? Zašto smo tražili osnivanje suda u Haagu, a istovremeno nismo prikupljali dokaze o protivničkoj strani za suđenja pred tim sudom?

Da bismo lakše pronašli odgovore na ta pitanja, moramo razjasniti neke pojmove, a onda se vratiti u 1990, na početke utemeljivanja nove suverene hrvatske države i pripreme srpske pobune protiv nje.

Amnestije i ratnim zločincima

Danas se kao opravdanje za propuste u progonu ratnih zločinaca primjenjuje Zakon o kolektivnom oprostu, koji je donesen kao akt dobre volje da bi bile izbjegnute nove žrtve i obavljena mirna reintegracija istočne Slavonije. Tim zakonom jasno je rečeno da se oprost udjeljuje za sudjelovanje u oružanoj pobuni, uz iznimku onih pojedinaca koji su počinili djela ratnog zločina. Prema međunarodnim zakonima, odnosno Haškoj konvenciji, djelo je ratnog zločina i namjerno ubijanje, maltretiranje, protjerivanje i mučenje civila. Silovanje se smatra djelom mučenja, a vukovarske žene svakodnevno susreću svoje silovatelje, koji slobodno šeću. Ubojstvo nenaoružanoga kamermana Hrvatske televizije Gordana Lederera jest čin namjernog ubojstva civila i kao takvo ratni zločin. Počinitelj tog djela Milan Zorić slobodan hoda po Srbiji. Republika Hrvatska nije raspisala tjeralicu za Zorićem, kao što nije napravila baš nikakav politički pritisak radi njegova izručenja, a istovremeno Srbiji besplatno ustupa prijevode pravne stečevine EU i obećava svaku pomoć radi što bržeg pristupanja te države u Uniju.

Dakle, u Republici Hrvatskoj mjerodavna tijela namjerno zatvaraju oči pred činjenicama o počinjenim ratnim zločinima i ne raspisuju tjeralice koje su prvi korak na putu uhićivanja i suđenja ratnim zločincima. Je li realno očekivati da će se onda vlasti ponašati drukčije i kad je u pitanju izdavanje zahtjeva za izručenje od država poput Australije ili izdavanje Europskog uhidbenog naloga za neke odbjegle zločince koji se nalaze u državama EU?

Put kapetana Dragana

Šlampavost hrvatskih vlasti ili možda ipak izbjegavanje da se pravdi privedu osumnjičenici za ratne zločine najbolje oslikava slučaj kapetana Dragana, koji u Australiji živi pod imenom Daniel Snedden. Taj čovjek, pravog imena Dragan Vasiljković, rođen je 1954. u Beogradu, gdje je dio djetinjstva proveo uz majku, a dio je proveo po domovima za maloljetne delikvente. U Australiju je dospio 1967, a australsku putovnicu kao profesionalni australski vojnik dobio je 1974. Australija ima vrlo stroge zakone koji njezinim državljanima zabranjuju služenje u vojskama ili oružanim formacijama drugih država te sudjelovanje u terorističkim skupinama ili oružanim pobunama. Vasiljković je imao problema s australskim vlastima zbog vođenja bordela u Melbourneu, a onda je radio kao plaćenik za rudarske kompanije u istočnoj Africi. Zanimljivo je da su u istočnoj Africi radili i neki pripadnici jugoslavenski službi sigurnosti, ali oni tvrde da su bili profesionalni lovci. Nema pouzdanih podataka da je Vasiljković bio u kontaktu s nekima od njih. Znakovito je, ipak, da se Dragan Vasiljković pojavljuje u Srbiji u vrijeme zahuktavanja Miloševićeve „jogurt-revolucije“ i u samo praskozorje oružane pobune u Hrvatskoj.

Opravdavajući pohode svojih „mitingaša“ po Hrvatskoj, Milošević je na zatvorenom sastanku s gradonačelnicima srbijanskih gradova rekao da će, ako treba, sigurnost Srba izvan Srbije osigurati i tako što će im se pomoći u oružanom samoorganiziranju. Nije trebalo dugo čekati da se taj plan počne ostvarivati. No ni u Srbiji nisu bili sasvim složni. Vojni vrh i dio starih kadrova iz jugoslavenskih službi sigurnosti bili su namijenili ostvarivanje tog plana svom provjerenom čovjeku – Željku Ražnjatoviću Arkanu. Nekoliko mjeseci prije Milošević je na čelo sigurnosno-obavještajnog sustava doveo čovjeka od svoga najvećeg povjerenja, Jovicu Stanišića. On je za prvoga suradnika imenovao Frenkija Simatovića, oficirsko dijete podrijetlom iz Hrvatske. Oni nisu imali povjerenja u stare obavještajne kadrove, pa tako nisu ni htjeli njihova čovjeka na čelu osnivanja oružane formacije koja će se kroz ratne i poratne godine razviti u silu koja je određivala politička zbivanja u Srbiji, uključujući i ubojstvo premijera Đinđića. Posljednji podatak govori o koliko se ozbiljnu planu radilo. Simatović i Stanišić imali su svoga čovjeka, Dragana Vasiljkovića. Arkana je trebalo nekako eliminirati. S nekoliko suradnika i s nešto malo oružja, tek toliko da bude dovoljno za kompromitaciju tijekom uhićenja, Arkan je poslan u Knin, ali je hrvatskim vlastima dojavljeno kojom rutom ide, pa čak i koji je registarski broj automobila. Kad je uhićen, Vasiljkoviću je bio otvoren put za postavljanje jedne od najbrutalnijih svjetskih paravojnih formacija u nastajanju na čelo. Dok je Ražnjatović bio u pritvoru u Zagrebu, Vasiljković je kretao u Knin. On je tamo stigao, a da hrvatske vlasti o tome pojma nisu imale. Čim je Vasiljković postao neupitni šef centra za obuku iz kojeg će izlaziti najelitniji pobunjenički ratnici, Arkan je bez mnogo kompliciranja pušten da pravomoćnost presude čeka na slobodi. Naravno, čim je pušten, otišao je u Srbiju. Zašto su ti događaji iznimno važni? Kadrovski obračuni u vrhu sigurnosno-obavještajnog sustava Srbije vođeni su uz pomoć ljudi u Hrvatskoj, koji su odradili svoj dio posla za svoje kolege u Beogradu. Maknuli su im s puta Arkana i omogućili postavljanje Vasiljkovića. Je li realno očekivati da se hrvatski političari iz petnih žila upinju da bi se Vasiljković pojavio na suđenju u Zagrebu i počeo pričati o takvim stvarima iz vremena premijerskog mandata Josipa Manolića?

Vasiljkovića je u Australiji otkrio urednik Hrvatskog vjesnika Mate Bašić, odnosno urednica australskog dnevnika The Australian Natasha Robinson početkom 2005. Uhićen je iduće godine, ali proces za izručenje po traženju hrvatske države nije mogao početi jer je on tužio The Australian za klevetu. Spor je izgubio i dužan je platiti 1,2 milijuna dolara troškova sudskoga postupka. Tijekom suđenja zbog toga jesu li novine objavile klevetu ili ne dokazano je da je kapetan Dragan činio zločine po Hrvatskoj, tako da je to donekle ubrzalo sporove o njegovu izručenju. Kad je konačno presuđeno i na zadnjoj sudskoj instanci, on se pozvao na kršenje ljudskih prava jer mu nije bila dostupna sva korespondencija između hrvatske i australske države. Australska sutkinja Jennifer Davies odgodila je odluku o izručenju Dragana Vasiljkovića koju je prošle godine donio australski ministar unutarnjih poslova Jason Clare. Formalni postupci sad moraju biti provedeni ispočetka, od najniže sudske instance. Zanimljivo je da se sve odvija uz priličnu nezainteresiranost službenog Zagreba, koji čak tu pravnu zavrzlamu koristi kao izgovor da ne zatraži izručenje i nedavno otkrivena Predraga Japranina. Kažu da je uzalud, jer kapetana Dragana nismo dobili ni nakon devet godina vođenja sudskih sporova. Zanimljivo je da je prilikom posjeta Australiji tadašnji premijer Srbije Ivica Dačić dao službenu potporu Vasiljkoviću, dok naš premijer Milanović nije tijekom svog posjeta izrazio baš nikakav interes za taj slučaj. Je li teško pogoditi zašto?

Zataškavanje činjenica?

Kako će Milanović raditi pritisak na australske vlasti za izručenje Vasiljkovića kad je pokušavao izbjeći primjenu Europskog uhidbenog naloga? Kad se pogledaju sva zbivanja od 1990. do danas, od kojih su neka samo površno spomenuta, sasvim je jasno da bi Milanović, ali i njegovi prethodnici, te velika većina onih koji ih okružuju najviše voljeli da su Perković i Mustač ostali u Zagrebu te da Dragan Vasiljković ostane u Australiji. Najbolje je kad nitko ništa ne priča. Što ako Milan Zorić progovori o tome kako je znao da je Lederer u koloni i tko mu je zapovjedio da puca u kamermana?

Andrija Rašeta, general koji je napravio toliko ustupaka hrvatskim pregovaračima, nije dopustio let sanitetskoga helikoptera po Lederera. Rašeta nikad nije bio lice s hrvatske službene tjeralice.

Po svemu sudeći, previše osumnjičenika za ratne zločine moglo bi pred hrvatskim sudovima ispričati previše dosad zataškavanih činjenica. U Hrvatskoj je još na političkim položajima previše onih koji to ne žele.

Informacije koje bi osumnjičenici za ratne zločine mogli ispričati možda bi u sasvim drukčijem svjetlu prikazale pojedine događaje, počevši od famoznog filma o Špegelju iz siječnja 1991, preko toga tko je i kako prikupljao novac od iseljenika i kupovao oružje te kako su i pod kojim uvjetima obavljani dogovori s pojedinim generalima JNA, uključujući i spomenutog, a nikad optuženog Rašetu. Naposljetku, možda bismo saznali i zašto nitko nikad nije sustavno prikupljao ni dokumentirao dokaze o počinjenim ratnim zločinima. Kod dosadašnjih političkih elita, bez obzira na stranku ili partiju, vladao je zakon šutnje o tim pitanjima. Nitko nikad čak ni u predizbornim govorima nije obećao raščišćavanje spomenutih događaja. Zašto? Što ako neki izručeni ratni zločinac progovori o tim pitanjima pred hrvatskim sudovima? Jesu li još na vlasti oni koji misle da je baš zbog toga bolje ne ustrajavati na izručivanjima?